I jos je volim....
Svaki dan je vidjam! Kao da sam je vec nekad upoznao, kao da je znam citav zivot, i svaki put mi se obraca kao da… Ma sigurno je znam! Ta njena kosa, te njene oci i usne, sve mi je to poznato. Ali odakle, odakle?!
Na trenutak se osvrnem oko sebe da vidim gde se nalazim. Te dugacke ulice, te ogromne zgrade, nigde nikoga, sve prazno. Setajuci dalje tim tmurnim ulicama, zabrinuto, neznajuci gde se nalazim ugledam nju sa druge strane ulice.
„Opet ti!“, pomislim u sebi i nastavim dalje praveci se da je ne vidim i praveci se da je ne primecujem. Ali, sve mi se cinilo da osecam nesto posebno prema njoj. Mislim da je to ljubav!
Ali, umesto da joj mozda pridjem, ja nastavljam dalje, skroz sitnim koracima kako bi mi sto sporije izmakla iz vidika, kako bih mogao da joj budem sto blize, sto duze.
A, onda, nakon par koraka, okrenem se u njenom pravu, pogledam prema njoj, i vidim
odjednom neku ogromnu masu ljudi u njenoj blizini. Odlucim da sto brze krenem nazad, prema njoj. Jednostavno moram da vidim sta se desilo!
Svaki korak vise napravljen prema njoj, sto sam joj blize, osecam kao da sam joj sve dalji, kao da se udaljava i odlazi od mene. Svaki otkucaj srca je sve jaci i brzi, kao da sluti da se nesto strasno desilo i da je polako gubim.
Sada sam sve blize onoj masi ljudi i, sada vec, automobila koji stoje pored staze. Posle par trenutaka stizem do njih, ali ne i do nje. Pokusavajuci da se probijem kroz tu masu ljudi, padnem! Pitam se samo odakle ih toliko kad do pre pola sata, sat nije bilo nikoga na ulicama…samo ONA i JA, samo nas susret pogleda i tisina nakon toga! Ustajaci primetim na betonu trag kocenja i nju kako lezi nedaleko od nekog crnog automobila.
Sva prava zadrzana! Autor: Boris Bogic
Dodaj komentar |
0 Trekbekovi
